Prosla vremena

Cudan je osjecaj kad se vratis u rodni grad. Sve ti je nekako blisko, sve ti je poznato, ali u isto vrijeme sve ti  je strano i daleko. Radujes se tom odlasku, zamisljas kako setas ulicama grada, prijatelje sa kojima se srdacno grlis, beskrajna ispijanja kafe sa dragim licima...
Ali poslije nekog vremena shvatis, da to vise nije tvoj grad. Da ga poslije deset godina odsustvovanja vise ne poznajes ili mozda on ne poznaje tebe. Ko koga tu odbacuje, pitas se. I onda dobijes grc u zelucu, ureze ti se neka mala rana, kao da si nesto imao pa izgubio. Kao da ti je najbolji prijatelj negdje otisao. Onda pocnes da patis. Pa razmisljas sta bi bilo da sam ostala. Da l bi mi bio zivot bio bolji, da l bi bio srecniji?A do kad traju te sumnje, ne znam. Mozda dok ostaris, mozda dok si ziv, mozda dok se ne vratis u "svoj" grad zauvijek, A mozda kad shvatis, da trebas da mislis na sadasnjost, na buducnost, da uzivas u ovome sto imas, i na mjestu u kojem vec jesi. Jer i ovo sada postace proslost, i ovoga sada sjecati ces se sa sjetom i uvijek ce uzdasi padati na ono sto je proslo. Jer to je zivot. Proslost ce uvijek biti dio nas, a ako je ostavimo tamo gdje jeste, moci cemo pod stare dane reci: "Ja sam zivio, ali stvarno ZIVIO".

"Smešno je možda , bio sam čovek sa onim od juče, i hoću da budem čovek sa ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi.." M. Selimovic

Osmijeh

Biti mama nije lako. A biti mama dvoje djece je tesko na kvadrat. Jedino se time mogu opravdati sto me nema. Jednostavno nemam vremena ni za sta. Zato sam za moje male pilice uvijek na raspolaganju i koliko god da sam umorna, njihovi osmijesi i zadovoljni pogledi mi pruze najvecu satisfakciju. I vec sad mogu reci i sasvim garantovati za moju izjavu, da, NA CIJELOM SVIJETU NEMA VECE SRECE OD DJECIJEG OSMIJEHA!

Lejna

Da, ja sam postala mama po drugi put. I to prije dva i po mjeseca. Ovi dani su mi prosli u nekom bunilu. Da me sad neko pita sta sam radila ne bih znala. U stvari cini mi se je to bio neprekidan niz menjanja pelena, hranjenja, gostiju, koji se i dan danas vrti. Mada se evo sad vec vracam u normalu. Prezivjeli smo i te cuvene grceve i mogu vam reci da to nije bilo nimalo lako. Beba se bas mucila, nije spavala nekad po cijelu noc i dan, da sam se ja pitala da li je moguce da ce taj period ikad proci. I evo prosao je, sad hvala Bogu spava po cijelu noc. I sad je mnogo lakse. Kad odspavam nekoliko sati u komadu, mogu da funkcionisem taj dan.
Moja starija maca je dobro prihvatila seku. Divna je prema njoj, bas je voli, mazi je, tepa joj. A ja uzivam gledajuci ih kako se gledaju sa ljubavlju. I koliko sam se puta pitala da li cu moci voljeti drugo dijete kao prvo i moram reci VOLIM JE nevjerovatnom ljubavlju jos od kad mi je prvi put stavljena na grudi. Tu nema razlike, majcinska ljubav je toliko velika, nepodjeljiva i ne moze se uporediti ni sa jednom drugom. I svaka muka i bol vrijedi kad vidite dvoje okica koje gledaju sa tako puno topline, nevinosti i povjerenja.

I evo vam za kraj jedne slikice mojih pilica, a jos cemo se mi pisati i citati, sad bas imam tema:-)

Nedjelja

Uvijek sam mrzila nedjelju. Nekako mi je bila siva i propao dan.Kad sam isla u skolu nedjeljni ritual je bio nezaobilazan i po svaku cijenu se morao ispostovati. Mozda sad u tome i vidim neki smisao, ali tada mi je to bilo najvece mucenje na svijetu. Taj dan je naravno bio neradni, nije se islo u skolu, htjela sam spavati do kad hocu i odmarati cijeli dan. Sto danas i radim. Ali tad nije moglo. Otac nas je budio uvijek u isto vrijeme, taj dan je on bio zaduzen za dorucak i to je obicno bio kacamak (pura). To jelo sam obozavala, ali kad je bilo servirano u pola devet ujutru mrzila sam ga najvise na svijetu. A morali smo ustati, iz postovanja prema ocu, a i prema toplom obroku na stolu:-) Sve na gotovo, kakva su to vremena bila, a tek ih sad cijenim. Onda smo gledali crtice i muzicki tobogan. To je u stvari bio najbolji dio dana, pored nedeljnog rucka. Mama koja je radila preko sedmice, taj dan je htjela da nam nadomjesti brze ruckove sa necim sto mi najvise volimo. Uh to sam bas voljela. Ali dio dana poslije toga nisam. Obavezno nedeljno kupanje, hihihihi, poslije toga se nije smjelo nigdje izaci, da nam se "ne daj Boze ne iskrenu usta" i nakon svega ucenje, pisanje zadace i rano leganje u krevet. Ma uzas.
Kad sam odrasla rekla sam da cu se truditi da mi nedelja bude dan za porodicni izlazak, za vidjanje sa prijateljima, za odmaranje. I donekle uspjevam u tome. Ne zelim da mi ne nedjelja postane sablonski dan, ne zelim uopste da mi zivot bude sablonski. Mada, primjecujem, kako starimo i kako imamo vlastitu djecu sve nase teorije i filozofije padaju u vodu i postajemo sve slicniji svojim roditeljima (iako to ne zelimo da priznamo). A sa 20- tak godina distance, nekadasnje nedelje i ne izgledaju bas tako strasno:-)) Naravno, mislim da neke stvari nikad necu prihvatiti, rano ustajanje i uvijek isti dorucak, ali jedne stvari se nikad ne zelim odreci: kvalitetno provedenog vremena sa svojom porodicom.

Ono "nesto"

Je li i vas nekad uhvati to "nesto", sto bi Djole rekao D- mol? Da li i vi nekad osjetite neku tugu, neobjasnjivu, izazvanu bez ikakvog povoda, ali tesku kao betonska ploca na plecima. Da li se i vi nekad osamite, pustite balade i samo sjedite, placete ili pisete... Da li i vi nekad ostaviti sve na stranu i posvetite jednu noc zaljenjem za prosloscu, za prolaznoscu zivota...? Da li nekad sami u noci strahujete od buducnosti, od gubitka voljenih, a taj strah bude toliko veliki pa vam se cini da zauzima cijelu sobu, da vas gusi, a nemate gdje da pobjegnete. Da li se nekad od svojih strahova branite sutnjom, da li se pravite da ne postoje, i samo ponekad kao ja danas pustite da isplivaju iz vas. I jednostavno budete tuzni bez razloga, bez povoda, samo tuzni. I znate da na to imate pravo, u kasne sate, kad vas niko ne vidi, da ne uznemirujete voljene...

Nostalgija...

http://www.youtube.com/watch?v=VVmc-fkg2aA&feature=youtu.be

Dugo toplo ljeto

Ne znam kako je sa vama, ali meni se ovo ljeto baaaas oduzilo. Mada znam da se vecina nece sloziti sa mnom, ali ja jedva cekam jesen. A sad, to je uglavnom zbog mog stanja. Mnogo mi je vruce, imam konstantan osjecaj da mi neko drzi upaljen fen ispred nosa i to na najace. Pa sam onda sama sebi ogromna (i drugima, hahaha), aktivnosti su mi smanjene, ne smijem na bazen, ne smijem sto nekih cuda. Eto izjada se ja.
Ali nije sve tako crno. Npr. proljepsala sam se, hahahahahaha. Salim se, nego imam osjecaj da sijam iznutra. pa se to odrazava i na moje lice. A na licu i ocima se vidi sve. I pored ogromnog stomaka i natecenih nogu, ja se osjecam pozeljno:-) Pored toga imam mnogo vremena za sebe, da spavam ujutru do kasno, pa onda prilegnem poslijepodne, da se sminkam pola sata, da ne radim po cijeli dan nista (jer ja sam zaboga trudna), da pustim da mi svi tetose i udovoljavaju, da jedem sta hocu, ma imam pravo na sve. Zivjela trudnoca!
A najvise mi je drago sto imam vremena za moju Lolu, nista ljepse kad se zajedno ujutru budimo i lijenjo protezemo po krevetu po pola sata, doruckujemo na terasi, idemo kuda hocemo i radimo sta nam je volja.
Eto, od pocetne ne bas optimisticne recenice, ispade lijep kraj. Takve smo vam mi trudnice, totalno nepredvidive.
pusa