Prosla vremena

Cudan je osjecaj kad se vratis u rodni grad. Sve ti je nekako blisko, sve ti je poznato, ali u isto vrijeme sve ti  je strano i daleko. Radujes se tom odlasku, zamisljas kako setas ulicama grada, prijatelje sa kojima se srdacno grlis, beskrajna ispijanja kafe sa dragim licima...
Ali poslije nekog vremena shvatis, da to vise nije tvoj grad. Da ga poslije deset godina odsustvovanja vise ne poznajes ili mozda on ne poznaje tebe. Ko koga tu odbacuje, pitas se. I onda dobijes grc u zelucu, ureze ti se neka mala rana, kao da si nesto imao pa izgubio. Kao da ti je najbolji prijatelj negdje otisao. Onda pocnes da patis. Pa razmisljas sta bi bilo da sam ostala. Da l bi mi bio zivot bio bolji, da l bi bio srecniji?A do kad traju te sumnje, ne znam. Mozda dok ostaris, mozda dok si ziv, mozda dok se ne vratis u "svoj" grad zauvijek, A mozda kad shvatis, da trebas da mislis na sadasnjost, na buducnost, da uzivas u ovome sto imas, i na mjestu u kojem vec jesi. Jer i ovo sada postace proslost, i ovoga sada sjecati ces se sa sjetom i uvijek ce uzdasi padati na ono sto je proslo. Jer to je zivot. Proslost ce uvijek biti dio nas, a ako je ostavimo tamo gdje jeste, moci cemo pod stare dane reci: "Ja sam zivio, ali stvarno ZIVIO".

"Smešno je možda , bio sam čovek sa onim od juče, i hoću da budem čovek sa ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi.." M. Selimovic

Osmijeh

Biti mama nije lako. A biti mama dvoje djece je tesko na kvadrat. Jedino se time mogu opravdati sto me nema. Jednostavno nemam vremena ni za sta. Zato sam za moje male pilice uvijek na raspolaganju i koliko god da sam umorna, njihovi osmijesi i zadovoljni pogledi mi pruze najvecu satisfakciju. I vec sad mogu reci i sasvim garantovati za moju izjavu, da, NA CIJELOM SVIJETU NEMA VECE SRECE OD DJECIJEG OSMIJEHA!

Lejna

Da, ja sam postala mama po drugi put. I to prije dva i po mjeseca. Ovi dani su mi prosli u nekom bunilu. Da me sad neko pita sta sam radila ne bih znala. U stvari cini mi se je to bio neprekidan niz menjanja pelena, hranjenja, gostiju, koji se i dan danas vrti. Mada se evo sad vec vracam u normalu. Prezivjeli smo i te cuvene grceve i mogu vam reci da to nije bilo nimalo lako. Beba se bas mucila, nije spavala nekad po cijelu noc i dan, da sam se ja pitala da li je moguce da ce taj period ikad proci. I evo prosao je, sad hvala Bogu spava po cijelu noc. I sad je mnogo lakse. Kad odspavam nekoliko sati u komadu, mogu da funkcionisem taj dan.
Moja starija maca je dobro prihvatila seku. Divna je prema njoj, bas je voli, mazi je, tepa joj. A ja uzivam gledajuci ih kako se gledaju sa ljubavlju. I koliko sam se puta pitala da li cu moci voljeti drugo dijete kao prvo i moram reci VOLIM JE nevjerovatnom ljubavlju jos od kad mi je prvi put stavljena na grudi. Tu nema razlike, majcinska ljubav je toliko velika, nepodjeljiva i ne moze se uporediti ni sa jednom drugom. I svaka muka i bol vrijedi kad vidite dvoje okica koje gledaju sa tako puno topline, nevinosti i povjerenja.

I evo vam za kraj jedne slikice mojih pilica, a jos cemo se mi pisati i citati, sad bas imam tema:-)