Nedjelja

Uvijek sam mrzila nedjelju. Nekako mi je bila siva i propao dan.Kad sam isla u skolu nedjeljni ritual je bio nezaobilazan i po svaku cijenu se morao ispostovati. Mozda sad u tome i vidim neki smisao, ali tada mi je to bilo najvece mucenje na svijetu. Taj dan je naravno bio neradni, nije se islo u skolu, htjela sam spavati do kad hocu i odmarati cijeli dan. Sto danas i radim. Ali tad nije moglo. Otac nas je budio uvijek u isto vrijeme, taj dan je on bio zaduzen za dorucak i to je obicno bio kacamak (pura). To jelo sam obozavala, ali kad je bilo servirano u pola devet ujutru mrzila sam ga najvise na svijetu. A morali smo ustati, iz postovanja prema ocu, a i prema toplom obroku na stolu:-) Sve na gotovo, kakva su to vremena bila, a tek ih sad cijenim. Onda smo gledali crtice i muzicki tobogan. To je u stvari bio najbolji dio dana, pored nedeljnog rucka. Mama koja je radila preko sedmice, taj dan je htjela da nam nadomjesti brze ruckove sa necim sto mi najvise volimo. Uh to sam bas voljela. Ali dio dana poslije toga nisam. Obavezno nedeljno kupanje, hihihihi, poslije toga se nije smjelo nigdje izaci, da nam se "ne daj Boze ne iskrenu usta" i nakon svega ucenje, pisanje zadace i rano leganje u krevet. Ma uzas.
Kad sam odrasla rekla sam da cu se truditi da mi nedelja bude dan za porodicni izlazak, za vidjanje sa prijateljima, za odmaranje. I donekle uspjevam u tome. Ne zelim da mi ne nedjelja postane sablonski dan, ne zelim uopste da mi zivot bude sablonski. Mada, primjecujem, kako starimo i kako imamo vlastitu djecu sve nase teorije i filozofije padaju u vodu i postajemo sve slicniji svojim roditeljima (iako to ne zelimo da priznamo). A sa 20- tak godina distance, nekadasnje nedelje i ne izgledaju bas tako strasno:-)) Naravno, mislim da neke stvari nikad necu prihvatiti, rano ustajanje i uvijek isti dorucak, ali jedne stvari se nikad ne zelim odreci: kvalitetno provedenog vremena sa svojom porodicom.